Nakon dobijene vesti da je u osamdeset petoj godini preminuo novinar Lazar Nikolić, prvo što mi je prostrujalo kroz misli bilo je sećanje kako na Lazara tako i na prvu mladenovačku televiziju koja se nalazila u Selo Mladenovcu u ulici Raše Milosavljevića (današnja Branka Miljkovića) i bila je u vlasništvu porodice Boškovski. Televizija Mladenovac registovana u okviru firme Bogos, počela je sa radom u leto davne 1996. godine, a njeni vlasnici, otac i sin Todor i Goran Boškovski za glavnog i odgovornog urednika imenovali su Lazara Nikolića.
Mladenovčanima nikad nije bilo strano da sami sebi pripisuju, političke, privredne, kulturne, sportske ili obrazovne zasluge, da ističu ličnu ulogu u istoriji podkosmajske varoši predstavljajući se kao utemeljivači dogadjaja koji su obeležili javni život, ali niko od njih izuzev Lazara Nikolića nije mogao za sebe reći da je bio prvi urednik mladenovačkog radija ili televizije i prvi Mladenovčanin koji je obavljao uredničku dužnost u velikom medijskom sistemu kao što je u vreme Jugoslavije predstavljala Radio Televizija Srbije.
Ne samo da je bio urednik već i jedan od osnivača Radio Mladenovca koji je počeo sa radom 1968. godine, tako da se sa pravom može reći da je Lazar Nikolić postavio temelje mladenovačkog radio i tv novinarstva. U Radio Televiziji Srbije radio je od 1975 do 1985. godine obavljajući ne samo obične novinarske već i odgovorne uredničke poslove za koje je bio nagradjen brojnim priznanjima.
Zahvaljujući Lazaru Nikoiliću i njegovom televizijskom iskustvu, u novinarsku vatru novog mladenovačkog medija uskočio sam zajedno sa ljudima koji i danas rade u medijima- Dušanom Katićem, Tamarom Marković- Subotom, Dušicom Gavrilović koja je obavljala dužnost organizatora programa, Dušicom Radosavljević koja je na RTV Mladenovac uredjivala emisije posvećene kulturnim dešavanjima, Aleksandrom Petrovićem koji je kasnije postao tehnički direktor SOS Kanala, pokojnim Ratko Djurdjulovim producentom brojnih serija na televizijama sa nacionalnom frekvencijom, Dejanom Pavlovićem tehničkim urednikom RTV Mladenovac, Nebojšom Stojanovićem koji je izučio zanat realizotara televizijskog programa, dok su Miodrag Janković i Vladan Terzić stečeno snimateljsko znanje zahvaljujući savetima Lazara Nikolića pretvorili u svoje fotografsko-snimateljsko zanimanje kojem su ostali verni do dana današnjeg.
Iako smo imali različite ideološke poglede, jer je on za sebe imao običaj da kaže kako je rodjeni levičar, dok ja nisam skrivao svoj petooktobraski bunt i pripadnost deci “koju je pojela revolucija” ipak nas nikad nisu razdvajale godine i ideologija već nas je povezivala ljubav prema novinarstvu i Mladenovcu. Ostao sam mu večno zahvalan zbog ukazanog poverenja i treme koju je razbio u meni pre nego što sam stao ispred kamere i svojim sugradjanima saopštio da su po prvi put u mogućnosti da prate televizijski program koji se emituje iz Mladenovca. Zahvalan sam mu i za knjigu “Moja Cigamala” koju je napisao i posvetio ljudima i dogadjajima iz ulice u kojoj sam prohodao. To je baš ona ulica iz koje je odlazio, ali uvek joj se vraćao, bilo da se ona zvala Bože Damnjanovića, Vuka Karadžića ili onako po stromladenovački i starosedelački samo –grobljanska. Ona je bila i ostaće njegov večni dom kao i cela staramladenovačka Cigamala.
Ne samo da je bio prvi urednik televizije i radija u kojima sam nespretno gurao šlajfnu u pisaću mašinu, već je i prvi slikovitim opisom podigao spomenik ulici u kojoj sam se saplitao i prohodao :
“ Tebi, Cigamalo belo-crna, iz koje sam gledao kurjake u livadama, s decom jurio krpenjaču, lovio ribe, zmije, zečeve na bistrom Tomišinom potoku, čuvao koze, terao baštovanski dolap, uskakao u Ćiru, bežao od vojnika koji su pucali- Nemaca, partizana, četnika, Rusa…
Tebi Cigamalo sa svetim Crkvencncom, Topovskim šupama, grobljem, svetosavskom školom, najboljim trudbenicima, junacima ratova, predsednicima varoši, fudbalerima, bokserima, mangašima, legendarnim ciganima.
Iz tebe sam gledao kako rastu varoš, fabrike, škole, ulice, ljudi, kako se voli ne voli, živi i umire…
Cigamalo, kako si mala a velika….”
Hvala ti i učitelju, za prvu novinarsku kosu tanku i uspravno debelu. Hvala ti za vest i izveštaj, hvala ti za sve lepe trenutke i savete. Hvala ti što si bio i ostao čuvar mladenovačke Cigamale !
Dragan Gula Nikolić
